Kada su iranske rakete počele padati na Izrael, stanovnici su požurili u zaklon. Sirene su zavijale širom zemlje dok su ljudi trčali u skloništa.
Ali za neke palestinske građane Izraela, blizu dva miliona ljudi, ili otprilike 21 posto stanovništva, vrata su bila zatvorena, ne snagom eksplozija i ne od neprijatelja, već komšija i sugrađana.
Uglavnom živeći u gradovima, mjestima i selima unutar međunarodno priznatih granica Izraela, mnogi palestinski građani Izraela nemaju pristup infrastrukturi za spašavanje života tokom najgorih noći iransko-izraelskog sukoba do sada.
Samar al-Rashed, 29-godišnju samohranu majku koja živi u pretežno jevrejskom stambenom kompleksu u blizini Acrea, ta stvarnost pogodila je u petak navečer. Bila je kod kuće sa svojom petogodišnjom kćerkom Jihan. Dok su sirene parale zrak, upozoravajući na rakete, zgrabila je kćerku i požurila prema skloništu u zgradi.
„Nisam imala vremena ništa spakovati“, prisjetila se.
Uspaničena majka pokušala je ublažiti strah svoje kćerke, nježno i tiho je bodreći na arapskom jeziku da prati njene korake prema skloništu, dok su se i druge komšije spuštale niz stepenice.
Ali na vratima skloništa, rekla je, jedan izraelski komšija, koji ju je čuo kako govori na arapskom, blokirao im je ulaz – i zatvorio im vrata pred nosom.
„Bila sam zapanjena“, rekla je.
„Tečno govorim hebrejski. Pokušala sam objasniti. Ali on me pogledao s prezirom i samo rekao: ‘Ne za tebe.'“
U tom trenutku, rekla je Samar, otkrivene su duboke pukotine izraelskog društva. Vraćajući se u svoj stan i gledajući projektile koji su osvjetljavali nebo i povremeno udarali u tlo, bila je prestravljena, kako prizorom, tako i svojim komšijama.
Palestinski građani Izraela dugo se suočavaju sa sistemskom diskriminacijom – u stanovanju, obrazovanju, zapošljavanju i državnim uslugama. Uprkos izraelskom državljanstvu, često se tretiraju kao građani drugog reda, a njihova se odanost u javnom diskursu često dovodi u pitanje.
Prema Adalahu – Pravnom centru za prava arapskih manjina u Izraelu, više od 65 zakona direktno ili indirektno diskriminira palestinske građane. Zakon o nacionalnoj državi donesen 2018. godine učvrstio je tu razliku, definirajući Izrael kao “nacionalnu državu jevrejskog naroda”, što je potez za koji kritičari tvrde da je institucionalizirao aparthejd.
U ratnim vremenima, ta se diskriminacija pojačava.
Palestinski građani Izraela često su izloženi diskriminirajućem policijskom nadzoru i ograničenjima tokom perioda sukoba, uključujući hapšenja zbog objava na društvenim mrežama, uskraćivanje pristupa skloništima i verbalno zlostavljanje u mješovitim gradovima.
Mnogi su već prijavili da su doživjeli takvu diskriminaciju.
U Haifi je 33-godišnji Mohammed Dabdoob radio u svojoj radionici za popravak mobitela u subotu navečer kada su svi telefoni istovremeno zazvonili sa zvukom upozorenja. Požurio je zatvoriti trgovinu i potrčao prema najbližem javnom skloništu, ispod zgrade iza svoje trgovine. Približavajući se skloništu, otkrio je da su vrata zaključana.
„Pokušao sam s kodom. Nije radilo. Lupao sam na vrata, pozivao one unutra da otvore – na hebrejskom – i čekao. Niko nije otvorio“, rekao je.
Nekoliko trenutaka kasnije, u blizini je eksplodirao projektil, razbivši staklo s druge strane ulice.
„Mislio sam da ću umrijeti.“
„Bilo je dima i vriske, a nakon nekog vremena, sve što smo mogli čuti bili su zvukovi policije i hitne pomoći. Prizor je bio zastrašujući, kao da živim noćnu moru sličnu onoj koja se dogodila u luci Bejrut“, dodao je, misleći na eksploziju u luci Bejrut 2020. godine.
Mohammed je posmatrao haos i ubrzo su se vrata skloništa otvorila. Dok su oni koji su bili unutra izlazili, šutke ih je gledao.
„Nema prave sigurnosti za nas“, rekao je.
„Niti od projektila, niti od ljudi koji bi trebali biti naše komšije.“
U teoriji, svi građani Izraela trebali bi imati jednak pristup mjerama javne sigurnosti – uključujući skloništa od bombi. U praksi je slika vrlo drugačija.
Palestinski gradovi i sela u Izraelu imaju znatno manje zaštićenih prostora od jevrejskih naselja. Prema izvještaju izraelskog državnog kontrolora iz 2022. koje je citirao list Haaretz, više od 70 posto domova u palestinskim zajednicama u Izraelu nema sigurnu sobu ili prostor koji je u skladu s propisima, u poređenju sa 25 posto jevrejskih. Općine često dobivaju manje sredstava za civilnu zaštitu, a starije zgrade nemaju potrebna pojačanja.
Čak i u mješovitim gradovima poput Lydda (Lod), gdje jevrejski i palestinski stanovnici žive jedni pored drugih, izražena je nejednakost.
Yara Srour, 22-godišnja studentica na Hebrejskom univerzitetu, živi u zapuštenom naselju Al-Mahatta u Lyddu. Trospratnica njene porodice, stara gotovo četiri decenije, nema službene dozvole i sklonište. Nakon teškog iranskog bombardiranja kojem su svjedočili u subotu navečer, porodica je u nedjelju rano pokušala pobjeći u sigurniji dio grada.
„Otišli smo u novi dio Lydda gdje postoje odgovarajuća skloništa“, rekla je Yara, dodajući da se njena 48-godišnja majka, koja pati od slabih koljena, teško kretala.
„Ipak, nisu nas pustili unutra. Jevreji iz siromašnijih područja također su odbijeni. To je bilo samo za ‘nove stanovnike’ – one u modernim zgradama, uglavnom jevrejske porodice srednje klase.“
Yara se sjeća užasa.
“Moja majka ima problema sa zglobovima i nije mogla trčati kao mi ostali“, rekla je.
„Molili smo i kucali na vrata. Ali ljudi su nas samo gledali kroz špijunke i ignorirali, dok smo mi gledali kako nebo obasjava vatra presretnutih raketa.“
Samar je rekla da je iskustvo odbijanja iz skloništa ostavilo psihološki ožiljak.
„Te noći sam se osjećala potpuno usamljeno“, rekla je.
“Nisam to prijavila policiji – koja je svrha? Ne bi ništa učinili.“
Izvor: Al Jazeera
