ASIM MUJKIĆ: Vučićev režim između tragedije i farse

Kada je riječ o modernom društvu i društvenim, političkim procesima, po pravilu uvijek je teško odrediti s visokom pouzdanošću neke zakonitosti, a još teže predviđati šta bi se moglo desiti u budućnosti. Previše je tu parametara i nepredvidljivih okolnosti, previše iracionalnih preokreta.

Pa ipak, postoji jedan poprilično opipljiv obrazac u koji se možemo pouzdati, a taj kaže kako svaki politički projekt, osobito ako je riječ o onom autoritarnom, radikalno nacionalističkom, hiperideologiziranom, otpočinje tragedijom, često zločinom (revolucija, masovna stradanja, masovna ubijanja, hapšenja), a završava se kao farsa (pri čemu tragedija, pa ni zločinaštvo nisu isključeni).

Šta znači farsa u slučaju propadajućeg režima? To znači da uvijek, na kraju, dođe taj čas kada fraze, riječi i ideje koje su koliko još do juče isijavale snagom, jedinstvom, harmonijom cijelog poretka, koje su, kad bi ih izgovorile vođe, bile u stanju da mobiliziraju mase na noge, danas zvuče prazno i otužno, jer su ‘preko noći’ izgubile svoju pokretačku snagu. Reakcije koje su te fraze nekoć proizvodile, potpuno predvidljive, danas su postale nepredvidljive. Čak i u neverbalnoj sferi, uobičajena ignorancija protesta koja je obično dovodila do zamora i rasipanja demonstranata u Srbiji (sjetimo se masovnih protesta ‘jedan od pet miliona’, ‘nećete kopati’ ili onih velikih demonstracija nakon ubistava u osnovnoj školi), sada daje rezultate suprotne od očekivanih. Protesti se nastavljaju, a masovnost se ne smanjuje, čak je za očekivati da će biti sve veća kako se približava godišnjica tragedije u Novom Sadu. Vučićev režim je zbog toga uhvatila panika, pa je u augustu, kada su računali da će zbog ljetnih praznika protestni skupovi biti najmanji, pokušao brutalnom policijskom silom ugušiti proteste, ali mu nije pošlo za rukom.

Farsa propasti jednog režima vidi se u tome da ono što vođe izgovaraju postaje tako neuvjerljivo da pobuđuje još samo bijes ili, u boljem slučaju, sprdnju, lakrdiju. Moja generacija je osamdesetih od ‘velikih riječi’ komunističkih lidera pravila viceve, a do juče svemoćni partijski aparačici postali su nam smiješni u svojoj uvjerenosti da su još uvijek nešto važni. Postali su pajaci, ljušture bez ikakvog sadržaja. Upravo to, od prevelike upotrebe, raubovanja, stalne dresure, na kraju, pretjerivanja, te ključne fraze koje koristi režim postaju neuvjerljive, irelevantne, groteskne (vidi pod: Dodikov referendum). Šta bi to danas uopće, osim gluposti i besmislice, moglo značiti kada Vučićeve režimlije nekog mladog studenta rođenog 2005. godine u Srbiji, u srpskoj porodici, nazovu ustašom?

ASIM MUJKIĆ: Koliko antifašizma nakon 80 godina?

Tokom studentskih i građanskih demonstracija u Novom Sadu u petak, 6.9.2025. godine mogli smo na TV Informeru pratiti rijetko viđeni izljev histerije, huškanja, laži i vrijeđanja svojih sugrađana koji nije bio ništa drugo do prijenos fašizma uživo. Ta vrsta medijskog djelovanja počiva na uvjerenju da visina tona, sočnost psovke i fantastičnost lažne konstrukcije predstavlja po sebi argument. Takvu vrstu zlikovačke fikcije nismo čuli, barem mi koji to pamtimo, od 1992. godine, od čuvenog bacanja Srba za doručak lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu. Nema sumnje, nakon ove i sličnih površnih paralela koje možemo izvući, zlo se zaista vratilo kući, ali ovaj put kao farsa.

U svom gotovo komično-dramatičnom obraćanju u povodu demonstracija u petak naveče, ‘precednik’ (kako piše na transparentu jednog njegovog vatrenog pristalice) Vučić se petnaestak puta, onako kako samo on zna, nadmeno, s vrha, nelagodno kako za onoga kojem se obraća tako i za one koji to gledaju, obratio policijskom zapovjedniku Vasiljeviću, da svaki put ponovi koliko je malo ljudi izašlo na proteste u Novom Sadu.

Svakome sa zdravim razumom bilo bi sumnjivo to stalno naglašavanje i potenciranje malobrojnosti protestanata. Ritual je svaki put bio isti: ‘Je li ono, Vasiljeviću, 7000 u Novom Sadu’? A Vasiljević, svaki put, k'o iz topa, ‘7300 predsedniče’, a onda predsednik ponovi još jednom, ‘Da, 7300’ i tako svaki put iz početka. Za nekoga sa zrnom soli u glavi bilo je dovoljno da provjeri na nekom nezavisnom portalu ili da prebaci načas kanal na N1 pa da vidi uživo snimak iz drona na kojem se jasno vidi da se radi o daleko većem broju protestanata, čak 20.000 kako je potvrdio Arhiv javnih skupova.

Da bi dodatno umanjio broj demonstranata i građanskog bunta općenito, Vučić je, što je za njega tipično, dakle, infantilno, poslije svakog pominjanja malobrojnosti i beznačajnosti protesta – čak je u jednom trenutku ‘izračunao’ kako nekih 0,01% stanovništva već mjesecima terorizira ostatak Srbije – ‘pumpao’ neki svoj budući skup koji će zakazati, a na koji će doći, bez svake sumnje, 120 – šta 120?– 140 hiljada  njegovih vatrenih pristalica.

Ta igra ponavljanja, umanjivanja, pretjerivanja, ti klimoglavi Vasiljevića i Dačića koga, usput da kažemo, niko ni za šta nije pitao, taj performans uvreda, ponižavanja, prijetnji, zastrašivanja potpuno je promašio svoju svrhu. Namjesto da proizvede željeni utisak o Vučiću kao vođi, čovjeku na čelu države koji drži stvari pod kontrolom, ono što smo mogli vidjeti je nesigurnost, strah prigušen njegovom tipično pasivno-agresivnom retorikom, na momente i očaj jednog autoritarnog vlastodršca koji naprosto ne može da vjeruje da mu se ovo događa (vjerujem da cijelo vrijeme dok govori ovo u što ni sam ne vjeruje, misli: ‘a toliko sam za njih uradio’, ‘toliko sam im toga dao’, ‘nezahvalnici jedni’).

To je onaj moment kada naslućuješ da se stvarnost ne odvija onako kako je ti vidiš, ili je žarko želiš vidjeti. Za političara, to je onaj moment, kada mjehur od ideološke sapunice za koji si vjerovao da je sami odraz stvarnosti, postane toliko velik, predimenzioniran, da osjećaš da će pući svaki moment. To je onaj legendarni ‘Čaušesku-moment’ kada se stvarnost koju si shvaćao kao izraz samog sebe – dakle, ne tvoja partija, ne uski krug sljedbenika, ne više ni država ili funkcija, nego stav koji kaže ‘ja sam stvarnost’ – počne bolno odvajati od tvoga tijela. To je ona situacija kada je Čaušesku, na trgu u Bukureštu, pred okupljenom masom u bljesku shvatio da mu okupljena masa ne kliče, već da poziva na njegovo rušenje. Taj moment je zabilježen na snimku i tačno se vidi kada nadmoćni osmijeh diktatora prelazi u bolnu grimasu nevjerice.

Farsičnost ove propasti vidi se i kada Vučić, Brnabić i njihov Informer prekomjerno upotrebljavaju stare termine kao što su: ustaše, strani plaćenici, nacisti, fašisti. To je toliko prazno i neuvjerljivo, a da ne kažemo i logički kontradiktorno, naime, kada sljedbenici radikalno-nacionalističke ideje koja je starija sestra fašizma i nacizma druge nazivaju fašistima i nacistima. Jednostavno, to više ne pije vodu. Oni se čude kako taj radikalsko-nacionalistički repertoar koji je još prije trideset godina žario i palio po bivšoj Jugoslaviji, koji je bio dugo i predugo sigurna forma za ‘ključanje srpstva i srbovanje’, koji nepogrješivo mobilizirao toliko ljude za ratove po Hrvatskoj i BiH, danas više nema nikakvu snagu, izaziva podsmjeh.

Isto je i sa frazom o ‘stranim plaćenicima’ koja dolaze iz usta onih koji ‘strancima’ rasprodaju resurse svoje zemlje. I ta ideja Zapada koji ruši Srbiju, u proteklim mjesecima sama je srušena i diskreditirana. Jer kada vučićevci kažu Zapad, to nije Trump čiji će sin ponosno zaposjesti zgradu Generalštaba u Beogradu, ni brat Orban, čak ni zvanična EU, niti jaran Macron s kojim je ‘precednik’ u podrumu pio vino, nego neki tamo, kako on kaže, ‘najgori ološ’ – recimo predstavnici partije Zelenih koji su pratili demonstracije u Novom Sadu ili dežurni ‘zlikovac’ izvjestitelj-ustaša Tonino Picula.

Šta je onda taj prijeteći Zapad koji ruši Srbiju? Šaka jada zelenih? To je postalo zbunjujuće čak i za one koji još uvijek vjeruju ‘precedniku’.

Na sličan način, s druge strane Drine, Dodikov režim je postao farsa, sva ta grljenja s Orbanom, imenovanja-smjenjivanja, intervjui opskurnim bjelačko-suprematističkim portalima, MAGA kapa, referendumi, ustavi i deklaracije, muslimani-hrišćani.

Kako se moć mobilizacije smanjuje – sjetimo se ‘odziva’ na njegovu akciju ‘Granica postoji’, ili ‘masovnosti’ na skupu o’ biti ili ne biti’ RS nakon izricanja presude njemu na čelu sa Zmajem od Šipova, ili ‘masovnog odziva’ Srba koji rade u državnim institucijama da daju otkaze – obrnuto proporcionalno, kao i u slučaju ‘precednika’, rastu zastrašivanje, prijetnje, uvrede.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Čitajte još: 

PROVJERI I PRIJAVI SE: Idealan predsjednik Republike Srpske možeš biti ti!

KAKANJSKI ELDORADO: Kako zatvorsku kaznu prenamjeniti u „kućni pritvor“ i odlazak na posao – ako si moćnikov zet

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–