ZAŠTO JE BIH I DALJE NAJMANJE SPREMNA ZA EU: Provedba reformi mnoge bi političare dovela iza rešetaka

U bespućima tranzicijskog javnog prostora reforma (provedba reformi) je gotovo pa postala mitska pojava, svojevrsni tranzicijski Godo. Istovremno i jedna od učestalijih poštapalica u novogovoru priučenog, polupismenog polusvijeta kojeg su čudni putevi tranzicijski izbacili u političku orbitu.

Reforma pravosuđa, reforma javne uprave, program ekonomskih reformi – čini se da ne postoji oblastdruštvenog života u kojoj se ne govori o potrebi za i/ili o reformama kao takvim. Jedna od posljedica toga, osim ove već pominjane – semantičke, da se sama riječ od pretjerane (zlo)upotrebe značenjski izvitoperila, je i u tome da na samu njenu pomen spontana reakcija prosječnog objekta i potencijalnog konzumenta reformi biva posezanje za cinizmom i ironijom.

DVIJE TREĆINE GRAĐANA BIH JE ZA EU

Ishodi odnosno efekti reformi su već bolnija tema o kojoj se upadljivo manje razgovara, jer bi zjapeća praznina očiglednog izostanka pozitivnih efekata mogla ponukati pisca vrlog da pomisli i da se zapita zašto gotovo u pravilu rezultati reformi izostaju.

Nije da takvo pitanje nije potpuno legitimno, ali nekako je i osjetljivo. Prosto razmišljanje u tom pravcu bi nas logično već u sljedećem koraku odvelo ka tome da postavimo pitanje odgovornosti. A u političkim (ne)kulturama poput naše postavljanje pitanja bilo čije i bilo kakve odgovornosti smatra se u najmanju ruku nekulturnim, ako ne i uvredljivim.

Ipak, izostanak rezultata i efekata tzv. reformi prosto se pa ne može ignorisati. Trideset godina od Dejtona dobra je prilika za svođenje reformskih računa. Napredak u procesu pridruživanja zemlje EU je jako dobar pokazatelj ishoda reformi generalno, zbog činjenice da sveobuhvatno daje presjek rezultata  „reformi“ u gotovo svim relevantnim oblastima. Isto tako pridruživanje EU je strateško opredjeljenje zemlje i jedno od rijetkih pitanja oko kojeg postoji barem deklarativni konsenzus svih političkih partija i gotovo dvije trećine stanovništva. Okolnosti, dakle, u kojim je što bi se reklo samo nebo granica.

Mjera napretka kroz godišnju ocjenu u izvještajima Evropske komisije (EK) za sve zemlje aspirantkinje daje dobar i komparativni pregled stanja za svaku zemlju, pa tako je bio slučaj i ove 2025. godine.

EK u svojim godišnjim izvještajima o stanju u zemljama u procesu pridruživanja daje ocjene za svako poglavlje o kojima zemlje pregovaraju ili tek treba da počnu pregovarati sa EU – od onih tzv. fundamentalnih, koja tretiraju oblasti pravosuđa i temeljnih prava te pravde, slobode i sigurnosti, pa do onog o usklađenosti sa spoljnom i bezbjednosnom politikom EU. Ocjene se daju na sljedećoj skali:

• Rana faza;
• Određeni nivo pripremljenosti;
• Umjeren nivo pripremljenosti;
• Dobar nivo pripremljenosti;
• Visok nivo pripremljenosti;

Berlinski think tank ESI je prije nekog vremena uveo praksu računanja komparativnog pregleda u zemljama aspirantkinjama na način da ove pomenute ocjene kvantifikuje na način da je rana faza – 0, određeni nivo pripremljenosti – 1, i tako redom – sve do visokog nivoa pripremljenosti koji se vrednuje kao 4.

Kao prolazna ocjena za Evropsku komisiju da predloži zatvaranje određenog pregovaračkog poglavlja uzima se ocjena 3, odnosno dobar nivo pripremljenosti. E pa da pogledamo onda stanje po zemljama.

OVIM TEMPOM BIH ĆE BITI SPREMNA ZA 40 GODINA

Na sljedećem prikazu dato je stanje zbirno po zemljama, dakle zbirna ocjena za sva poglavlja, i ukupan prosjek ocjena:

Kako je vidljivo iz prikaza, BiH je ubjedljivo – ukupno gledano – najmanje spremna zemlja za pridruživanje u konkurenciji svih zemalja u procesu pridruživanja, čak i od onih koje su perspektivu punopravnog članstva dobile tek 2022. godine (Ukrajina i Moldavija), dakle više od 20 godina nakon BiH.  

Dok se u Ukrajini vodi brutalan rat, zemlja ipak uspjeva provoditi kakve-takve reforme za razliku od BiH. Kosovo i Crna Gora, recimo, uopšte nisu bile nezavisne države kada je BiH uveliko već bila na „evropskom putu.“ Dakle zaključak se nameće sam po sebi – „reforme“ u BiH apsolutno ne pokazuju efekte – nakon više od dvije decenije na evropskom i reformskom putu BiH je praktično i dalje u ranoj fazi po ocjeni komisije.

Ovim tempom za dostizanje ocjene dobrog nivoa pripremljenosti biće nam potrebne još četiri decenije. Uprkos postojanju strategija, uprkos ozbiljnim izdvajanjima uglavnom EU poreskih obveznika i dakako uprkos opredjeljenju domaćih političara, i što je najvažnije – uprkos opredjeljenju dvije trećine puka.

E pa piscu vrlom kojeg i uprkos takvom društveno nepoželjnom otvaranju pitanja rezultata reformi, pokušaćemo ponuditi neka razmišljanja.

Za reforme su, dakako, osim neizostavne političke volje potrebni i kapaciteti, odnosno ljudske i materijalne pretpostavke za realizaciju. Ali to je ipak manji izazov, jer ako imate čvrstu volju i znate da znate kako bi nešto trebalo da se radi, odnosno svjesni ste da nemate kapacitet, relativno lako možete naći ko zna, pa ga angažovati.

Naravno, čak i ako ne znate da ne znate, opet je i to manji problem, jer ako znate cilj, dobronamjerna pomoć za njegovo ostvarivanje uvijek se može naći ako je volja čvrsta. Ali u našem slučaju čini se da je u pitanju ipak druga vrsta problema.

Abeceda javnih politika nas uči da je stanje u bilo kojoj oblasti ma kako dobro ili loše bilo, zapravo jedna vrsta ekvilibrijuma moći i interesa. Dakle, vrlo prosta jednačina kaže da je stanje u datoj oblasti upravo onakvo kakvo je u interesu onim koji imaju dominantnu koncentraciju moći u vlastitim rukama, bez obzira na protivljenje i interes onih koji moć nemaju, ma kako brojni bili.

FINGIRANJE REFORMI OPTIMALNA OPCIJA ZA BH POLITIČARE

Naravno, vrlo je česta situacija da ogroman dio populacije ima strahovito veliki interes da se stanje u nekoj oblasti promijeni, ali nemaju za to dostatnu moć. Elementarni demokratski principi nalažu da bi većinska volja građana trebala biti operacionalizovana u javne politike i njihove ishode u pravcu u kojem većina građana to želi.

E sad, ako se to u kontinuitetu ne dešava – dakle ako vlast ne radi ono što većina građana hoće, a ostaje na vlasti uprkos tome, to je pouzdan simptom da postoji dublji suštinski problem. A taj problem bi se mogao okarakterisati kao disfunkcionalan ključni mehanizam za ostvarivanje političke odgovornosti – izbori. Vrlo jednostavno – izbori ne ostvaruju svoju primarnu svrhu da se većinska volja transponuje u pravac i prioritete rada vlasti.

Odatle onda dolazimo do toga da BiH i jeste okarakterisana, prema relevantnim istraživanjima, kao hibridni režim – odnosno kao demokratija isključivo na papiru, dok je u praksi po mnogo čemu sličnija otvoreno autokratskim režimima.

Dakle, drugim riječima, vladajuće strukture apsolutno baš briga šta dvije trećine građana želi, a te dvije trećine nemaju institucionalni mehanizam da to promijene, odnosno imaju ali samo u teoriji, tj. na papiru.

E pa u kojem grmu se onda krije famozni reformski zec?

U svojoj suštini reforme su puno više od pukog donošenja zakona ili strategije i njihove objave u službenom glasniku, mada nama čak i to dosta često ne ide. Po prirodi stvari reformama, ako se zaista provedu, mijenjaju se odnosi moći u društvu. One koji su do juče bili u poziciji da direktno kontrolišu i proces donošenja i sadržinu i primjenu zakona, već sutra stvarna provedba reformi dovodi u situaciju da nad njima bude primjenjivan zakon bez konsultacija sa njima, i na način koji nije nužno u njihovom partikularnom interesu.

Otuda onda postaje samorazumljivo da je fingiranje reformi optimalna opcija za one koji imaju dominantnu moć, jer je njihov interes bez sumnje status quo. Ukoliko bi bili iskreni, pa uprkos dvotrećinskoj volji birača i deklarativno odbacili evropski put, cijena bi bila previsoka, a isto tako ukoliko bi reforme shvatili ozbiljno, pa ih počeli primjenjivati, cijena bi bila jednako previsoka, jer bi ih njihova provedba u principu odvela s one strane rešetaka, što se u pravilu i dešavalo u svim zemljama koje su provodile reforme na evropskom putu.

Otuda je onda upravo kako je već rečeno ovakvo stanje – fingiranje reformi, ekvilibrijum interesa i moći u trenutnoj konstelaciji odnosa u društvu.

Oni koji imaju moć – nemaju interes za stvarnim reformama, a oni koji imaju interes za stvarne reforme – nemaju moć. Oni kojima se to ne sviđa već su sa druge strane granice. I naravno, ne smijemo zaboraviti – reforme nemaju alternativu

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

IAKO SU ULOŽENE STOTINE MILIONA NA REFORME: Zbog korupcije i političke kontrole građani BiH sa sve manje povjerenja u pravosuđe

MREŽA KADROVSKIH VEZA U SARAJEVU: „Dallas“ i „Dinastija“ u gradskim općinama, samo još da Esmeralda progleda

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

——————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!