DENIS ŠVRAKIĆ: Košarkaška utakmica, ili kako je žrtva uspostavila režim tumačenja svijeta

Krajem XIX vijeka gomila se pojavila kao nova politička i akademska tema na evropskoj karti svijeta. Kovanje samog pojma bio je odgovor na prestrukturiranje modernog društva, obilježeno question ouvrière, urbanizacijom i uvođenjem opšteg prava glasa.

Davno ustaljeni identiteti, zasnovani na tradicionalnim hijerarhijama, dovodili su se u pitanje; a novi demokratski subjekt nije se još uvijek pojavio na istorijskoj pozornici. Stoga, na njegovo mjesto stupila je ideja gomile: pokušaj da se opiše svaki novi oblik društvenog udruživanja – oblik koji se nije mogao svesti ni na klasu, ni na starije formacije poput esnafa.

PSIHOLOGIJA GOMILE

Ipak, gomila nije bila samo zamjena za novi, još nedovršeni demokratski subjekt, niti je pojam gomile tek služio u reakcionarnim desničarskim polemikama protiv radničke klase; psihologija gomile postala je i svojevrsno polje za promišljanje društvenih procesa koji više nisu ukorijenjeni u tradicionalnim odnosima moći.

Ovo šire shvatanje gomile usputno je uvelo i novo razumijevanje društvenog: umjesto razmišljanja o društvu kao skupu pojedinaca, klasa ili drugih grupa, istaknuti su društveni procesi. Štaviše, procesi gomile počeli su se shvatati kao samoorganizujuće društvene pojave – samoorganizacija, međutim, koja se lako može izbaciti iz ravnoteže. Razlog za to leži u samopojačavajućoj i ubrzavajućoj prirodi procesâ gomile – moglo bi se, štaviše, govoriti o nekoj vrsti „proto-kibernetike”.

Ujedno, gomile su se počele doživljavati kao izrazito nestalne i opasne društvene pojave, koje predstavljaju prijetnju ne samo tradicionalnim društvenim strukturama, već i tradicionalnim načinima mišljenja o društvenom. Upravo zato se pitanje vođe, njegove uloge u usmjeravanju i obuzdavanju takve kolektivne nestabilnosti, nametnulo kao jedno od ključnih čvorišta čitave problematike.

Ovdje moramo razmotriti rad Gustava Le Bona, velikog popularizatora psihologije gomile.

Le Bon, francuski socijalni psiholog i polihistor, 1895. godine objavio je Psihologiju gomile, malu knjigu koja i danas ostaje uticajna i veoma kontroverzna. Poznato je da je Le Bon ostavio otvorenim pitanje nužnog i međusobno konstitutivnog odnosa između vođe i gomile. Docniji psihološki modeli kolektivnog ponašanja – od Frojdove Psihologije masa i analize pojma Ja, gdje je vođa zamišljen kao utemeljujuća figura, do Tardovog razumijevanja gomile kao tek jednog primjera u njegovoj opštoj teoriji društvene imitacije – pokušavali su da izmjeste Le Bonove nedosljednosti u strožije koncepcijske okvire.

Frojd je psihologiju gomile, hegemonijsku društvenu psihologiju oko 1900. godine ugradio u svoju novonastajuću psihoanalitičku teoriju društvenog; Tard je, pak, vidio gomilu kao fenomen imitacije koji ne zahtijeva ni vođu ni harizmu, već mehanizam ponavljanja. Ipak, ni jedan od tih pristupa ne uspijeva odgovoriti na ključnu zagonetku: kako objasniti autonomnu dinamiku gomile kada je ona istovremeno bez vođe i zasićena vođom, istovremeno spontana i izrazito ritualizovana? Upravo tu pukotinu – koja ostaje nepopunjena i u Frojdovim i u Tardovim rješenjima – smatram presudnom za razumijevanje onoga što slijedi.

ŠTA JE MUSOLINIJU, HITLERU I GEBELSU BIO LE BON

Za Le Bona valja reći da je jedna od najkontroverznijih figura ranih društvenih nauka. Iako autsajder u akademskom svijetu, imao je ogroman uticaj na umjetničke i intelektualne krugove u Parizu na prelazu s XIX na XX vijek. Njegova knjiga bila je jedan od rijetkih ranih socioloških bestselera. Ipak, kritičara mu nije nedostajalo.

Zapravo, govorilo se da je Le Bon samo sintetizovao uvide njegovih značajnijih prethodnika na intelektualno pristupačan način. Njegov pristup psihologiji gomile u stvarnosti je koristio eklektičnu mješavinu ideja o gomili, uz ravnodušan odnos prema pojmovnoj dosljednosti.

Uprkos tim – i mnogo ozbiljnijim – optužbama, knjiga je bila naširoko čitana u akademskim, političkim i kulturnim krugovima.

Osim navedenog, intelektualci su Le Bona uporno optuživali za oblikovanje programa za totalitarizam. Tačno je da su Benito Musolini, Jozef Gebels i Adolf Hitler bili oduševljeni čitaoci Le Bona i da je francuska vojska nastojala da koristi uvide psihologije gomile pri organizovanju trupa – praksu koju je slijedila i američka vojska tokom Drugog svjetskog rata.

Međutim, bilo bi isuviše jednostavno odbaciti Le Bona kao pukog reakcionara. Takvo stanovište zanemaruje njegovu kolebljivu, ali potencijalno radikalnu inovaciju u analizi društvene dinamike koju su ponudili rani psiholozi gomile. Za Le Bona, psihologija gomile služila je prvenstveno kao praktični vodič za politiku – dakle, kao svojevrsni nasljednik Makijavelijevog Vladaoca, ali prilagođen potrebama modernog društva.

Upravo iz takvog shvatanja mase kao političkog instrumenta proističe i njegovo razumijevanje uloge izuzetnih vođa. Naime, velike harizmatične vođe poput Martina Lutera ili Napoleona prizivao je s nostalgijom i divljenjem zbog njihove sposobnosti da kontrolišu i očaraju mase. Te vođe, međutim, doživljavao je kao relikte prošlosti.

Valja takođe reći da se Le Bon jasno razlikovao od onih koji su gomilu razumijevali statistički, kao puki prosjek njenih elemenata, što je sugerisao utemeljitelj moderne statistike Adolf Kelete. Umjesto toga, Le Bon je naglašavao da je gomila novo „tijelo” koje zatim „autopoietički” (grč. ποίησıς ) proizvodi nove elemente. Izolovani pojedinci odriču se svoje individualnosti onog trenutka kada postanu članovi gomile i pretvaraju se u homogenu, iako kratkotrajnu, cjelinu.

HISTERIJA KOJA SE HRANI SAMA SOBOM KAO KANCER

Nasuprot gomili, stajao je vođa koji je epigon ili hipnotisan ili, pak, zarobljenik, a ne suveren: potencijalni demagog ili čak luđak. Za Robespjera se, naprimjer, tvrdilo da je bio zaluđen Rusoom.Vođa je i sâm opsjednut idejama i vizijama koje nosi, opsjednut do te mjere da ne može racionalno kontrolisati gomilu. Umjesto toga, posvećuje se njenom očaravanju sve ekstatičnijim sredstvima. Često podsjeća na manijaka, ali fascinira pukom snagom svoje odlučnosti.

Ono što vođu razlikuje od ostatka gomile jesu njegova beskrupuloznost i lukavost, a ne neka posebna intelektualna sposobnost ili superiorni moral.

Le Bon je možda zauzimao strog stav prema gomili, ali je jednakom strogošću secirao i modernog vođu, u kojem je vidio patološki deformisanu ličnost. Šta je, dakle, funkcija vođe? Buđenje vjere – bilo religijske, političke ili društvene, bilo vjere u djelo, osobu ili ideju – uvijek je bila prva funkcija velikih vođa.

Druga je, pak, bila sticanje prestiža. Prestiž stvara neposredan odnos između vođe i gomile, lišen svakog racionalnog prosuđivanja, a čarolija prestiža odmah vodi ka slijepoj imitaciji. Tako fizička i emocionalna stanja vođe postaju važna jer članovi gomile bivaju zahvaćeni njegovim afektivnim stanjima. Ova afektivna logika koja upravlja gomilom predstavlja osnovni i najdalekosežniji princip psihologije gomile.

Ali dok se Le Bon iscrpljuje u anatomiji harizmatičnog vođe, sve češće mislim da smo zaglavili u inverziji koju on nije mogao ni naslutiti: gomili koja uopšte ne čezne za vođom. Ne gomili koja je razočarana u stare vođe pa odbija nove, nego gomili kojoj je upravo nedostatak vođe postao aksiom jedinstva, zamjena za ideju.

U takvom vakuumu, gdje ne postoje figure koje bi izvele artikulaciju, gomila se zbila oko privida neartikulisane nepravde. I shvatio sam – i to sa izvjesnim užasom – da gomila bez vođe nimalo nije benignija od gomile kojoj vođa-demagog komanduje. Naime, u odsustvu vođe, energija gomile ne ide naprijed, nego prema unutra, spiralno, u obliku moralne histerije koja se hrani sama sobom kao kancer.

U tom beskonačnom kruženju ogorčenja, avangarda – u lenjinističkom smislu – jeste kondenzovana frakcija gomile koja preuzima funkciju regulacije emocija. To su, recimo, organizovane navijačke grupe: mikrosvjetovi homogenizovanog ogorčenja, čija se politička funkcija zasniva na kondenzaciji afekta. I tu dolazimo do nečeg što nam se čini gotovo nepodnošljivo jasnim: Kada politički vođa nedostaje, gomila ne ostaje bez orijentira; ona ga nadomješta difuznom kakofonijom.

Umjesto jedne harizmatične figure koja bi diktirala vektor kolektivnog afekta, nastupa reljef narodnihstereotipâ i kolokvijalnih predodžbi, svojevrsni pučki palimpsest koji preuzima funkciju političkog vođe. Politički vakuum, dakle, postaje princip organizacije. Zamišljena zajednica zbijena oko stalno regenerisanih privida poniženja postaje čvršća od bilo kakvog partijsko-ideološkog okvira.

DA LI JE ŽRTVAMA DOPUŠTENO ONO ŠTO DRUGIMA NIJE

Zato u bošnjačkom društvu danas svjedočimo ne klasičnom poniranju u politički autoritarizam, nego nečemu mnogo opasnijem: autoritarizmu idejâ bez autoriteta. Gomili ne treba vođa kada je jedini zahtjev gomile da bude uvjeravana da je vječna žrtva.

Hoću reći, kada vođa nedostaje, gomila ne ostaje bez strukture: ona spontano proizvodi vlastiti pseudovođinski mehanizam, sastavljen od porodičnih predanja, solilokvija žrtvoslovlja, nacional-publicističke skribomanije i klikbejt novinskih naslova.

Štaviše, u takvom stanju društvene psihoze, pojava stvarnog vođe, novog „oca nacije“ koji bi bio agresivan, autoritaran i politički ofanzivan, predstavljala bi paradoksalan antiklimaks: takva figura bi nužno ugrozila glavnu energetsku rutu ove psihologije, a to je viktimologija kao jamstvo moralne superiornosti. Zahtijevati vođu značilo bi priznati političku volju i agens; zadržati vakuum znači zadržati status žrtve, a status žrtve – jednom kada preuzme funkciju spiritus movensa – ne trpi konkurenciju u liku političkog vođe.

Upravo zato upozoravamo da između Srba osamdesetih i Bošnjaka danas postoji – makar donekle – gotovo savršena paralela, mada ovdje, za sada, još uvijek u razvodnjenoj soft verziji. Najprije dolazi dubinsko nezadovoljstvo državom i njenim ustavnim uređenjem. Zatim pokvarena i moralno kompromitovana intelektualna elita, koja djeluje kao javni trovač i multiplicira afekte ogorčenosti. I potom dolazi makartijevsko prokazivanje unutrašnjih i spoljnih neprijatelja.

Naposljetku naturalističko žrtvoslovlje koje prelazi u beskonačno insistiranje na jamama i kostima kao političkom kapitalu. A onda, u toj samouspostavljenoj karantini koju smo na jednom drugom mjestu nazvali opsadnim mentalitetom, navijačka tribina preuzima funkciju političke avangarde. Ne zato što zna kamo društvo treba ići – naravno da nema blage veze, već zato što iz šumne društvene kakofonije izvlači koncentrat otrova kojeg sabija u polifoniju.

Čitajući raznorazne odbrane organizovanih navijačkih grupa na minuloj košarkaškoj utakmici između BiH i Srbije, postaje jasno koliko je ovaj mehanizam postao samorazumljiv. U mnogim reakcijama, naime, prepoznaje se ista logika: ako sam žrtva, dopušteno mi je ono što drugima nije. Ta moralna superiornost, izvedena iz statusa žrtve, služi kao univerzalna abolicija, a priori.

Žrtva uspostavlja režim tumačenja svijeta. To je epistemologija zarobljena u cirkularnom opravdanju. Baš zbog toga paralela sa Srbijom iz osamdesetih ne samo da stoji, nego postaje nezaobilazna. Iskopavanje srpskih jama iz Drugog svjetskog rata kao uvod u punjenje nesrpskih, bilo je moguće samo zato što su one srpske zaista bile do vrha pune.

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

OSAM DECENIJA KASNIJE: Kako smo od slavnih predaka došli do političkih karikatura i obesmišljavanja naslijeđa ZAVNOBIH-a

SVE ŠTO NISTE ZNALI O POKRETU SIGURNA SRPSKA: Beograd preko Stanivukovića osigurava da u RS nakon Dodika ne dođe do potresa

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————————————————————————————————————————————

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!