NOVI SIMBOLI SVETOG TROJSTVA: SPC, vojska i policija

Ima u pravoslavnih Srba to vjerovanje o svetom trojstvu kog sačinjavaju Otac, Sin i Sveti duh. To dalje vodi ka vjerovanju da podignuta tri prsta, takođe u pravoslavnih Srba, znače upravo to – Oca, Sina i Duha svetoga. Ima i ona druga škola mišljenja koja tvrdi da tri prsta, odnosno simboliku svetog trojstva, prevodi kao “očeve nacije” – Svetog Savu, Karađorđa i Njegoša.

Skrenemo li malo sa tog svetog puta, vidjećemo da su tri prsta dizali i nacisti, ali i njihovi poklonici ustaše, kao i pripadnici handžar divizija prilikom polaganja prisega, odnosno zakletvi. Ali ovo nas samo odvraća od pravog puta i nije nešto sa čim bi se dalo ponositi. Naprotiv. Ako bi se kako moglo zaboraviti da je ovo i napisano, bili bismo vam zahvalni. Hvala.

Vraćamo se mi u “srpsko jedinstvo” i tri prsta koje je popularizovao Vuk Drašković, još dok se dičio četničkim pedigreom. Sjećate se onomad kad je prijetio i odsjecanjem ruke ako neko ponese u Sandžaku tursku zastavu ili hrvatski barjak. Eh, to su bili dani. Ali, da ne cjepidlačimo. Širila se ta troprsta zaraza, evo, sve do dana današnjeg i ne planira odustati.

Štoviše, danas pravoslavni Srbi imaju i nove simbole tog svetog trojstva – Srpsku pravoslavnu crkvu, Policiju i Vojsku. To su tri, možemo bez ikakve greške reći, državne institucije u koje najviše vjeruju, ali čovjek je vazda preispitivao svoju vjeru, pa tako čini i sad. Posebno onaj čovjek koji živi u Srbiji 2025. godine.

Pa da krenemo redom.

SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA (SPC)

Neupitnost svete matere nije se dovodila u pitanje ni kad su sveštenici SPC blagoslovili ratne zločine i zločince, ni kad su njeni namjesnici optuživani i sumnjičeni za pedofiliju. Naprotiv. Broj deklarisanih vjernika je rastao, a samim tim i povjerenje u SPC. Nije stoga čudo što su svi važniji politički subjekti željeli pakt sa vrhom SPC, što samim tim znači i draškanje ostarjelih muda sveštenstvu ogrezlom u pedofiliju, a to u praksi znači i maksimalna zaštita od bilo kakvih sudskih gonjenja.

Ne preza od toga ni aktuelna vlast. A i što bi? Čak idu i korak dalje. Postavljanjem na čelo SPC patrijarha Porfirija, moglo bi se reći da je njim postavljena produžena ruka Aleksandra Vučića. A ruka ruku mije, to već znamo.

Porfirije je i sam prije postavljenja na čelo SPC bio poznat kao pragmatičan čovjek. Lako se snalazio gdje god se nalazio i pričao – od Hrvatske gdje je služio, Kosova gdje je često odlazio i poprilično umjereno i odmjereno govorio, pa do Beograda i Srbije gdje je to što je – najveća podrška aktuelnom režimu i tu besjedi maksimalno mu podilazeći, jer “tu je kasa, tu je čovek”, da parafraziramo malo reklamu popularne drogerije.

Primjete to i ljudi, pa pomalo, ali tek pomalo i stidno okreću leđa crkvi, jer crkva je okrenula leđa njima, a posebno studentima. Ali, daleko je to još od odmetanja. Više se pitaju što crkva ne stane na stranu naroda, ali to se isto pitaju i za drugu stavku ovog novog svetog trojstva.

POLICIJA

Ovo nije rječnik, ali da jeste pod sinonime bi stavili: kerovi. Dio naroda, kao što rekosmo, i dalje misli da će policija preći na njihovu stranu, ali policija uporno to ne čini. Mada, to poimanje naroda je poprilično široko. Narod su i oni koji su glasali za SNS, a njih nije malo, da ne ulazimo sad u njihove motive. Glasali su i to ti je.

Ovdje ipak recimo da se misli na narod koji mjesecima biva po ulicama, protestuje, uzvikuje “studenti, studenti”, “Vučiću pederu”, “Vučiću šiptaru” i tako pokazuje svoj buntovni potencijal čija mjera vrijednosti naglo padne kad pripadnici “narodne policije” krenu pendrecima i suzavcima na njih. Nekad izazvani, a nekad i ne.

Unutar  novog svetog trojstva policija postepeno postaje onaj srednji prst od tri koja se dižu u vazduh, te zrak. A taj se najlakše i polomi, samo ipak je to narodni prst. Jedan od ona tri koja su se dizala visoko u zrak, te vazduh, kad je isto tako narodna vojska, koja je još imala prefiks jugoslovenska, kretala ka Vukovaru, a čiji su pripadnici razdragano dizali ta tri prsta u zrak, te vazduh, odgovarajući na cvijeće i poljupce kojima su ih obasipali na novobeogradskih nadvožnjaka.

Bila je to vojna parada, prije vojnih parada, a to nas dovodi i do treće jedinice trojstva.

VOJSKA

Između te prve i ove posljednje vojne parade bila je i ona iz 2014. godine kad je Beograd, kao, slavio 70 godina od oslobađanja od nacista i fašista. Kažem “kao” jer je parada upriličena šest dana prije 20. oktobra, što je zvanično Dan oslobođenja. Tad je u Beograd došao Vladimir Vladimirovič Putin, a on ne dolazi svaki dan i nema veze što nije datum odgovarajući. Nije to oslobođenje grada nešto sa čim se vlasti danas diče. Pa to “komunisti”. Zato se sve više provlači narativ da nije bilo Crvene Armije, ne bi Beograd bio ni oslobođen, jednako kao što se provlači narativ da se nije trebalo ni suprotstavljati nacistima jer su time samo izazvali stradanja srpskog naroda, pa je Milan Nedić morao da ih spašava tako što je u logore umjesto Srba slao Rome.

Ali, na stranu sad to. U sjećanju je i dalje pljusak koji je polivao prisutne, uključujući i premijera Aleksandra Vučića koji je hrabro stajao na pljusku bez ikakve zaštite, a sa njim i njegovi potčinjeni jer ako može gazda, moraš, a ne samo možeš, i ti.

Ako se za tu paradu imalo pokrića u godišnjici obilježavanja oslobođenja grada, ili preciznije u dolasku najdražeg gosta, ova iza nas takvu vrstu pokrića nije imala.

Parada je organizovana kao dio programa obilježavanja nečega što je SNS vlast uvela kao praznik 2020. godine, a zove se “Dan nacionalnog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”, i to, ovoga puta, pet dana kasnije.

Neposredno prije parada imali smo neku vrstu sređivanja redova u policiji, odnosno u elitnoj Specijalnoj antiterorističkoj jedinici (SAJ), sa čijeg čela je otišao komadant Spasoje Vulević. Slavljenje te činjenice kasnije u režimskim medijima, pa i njegovo prozivanje govori da njegov odlazak nije samo odlazak u penziju, već da je bila i namjera da se skloni sa čela SAJ-a, jer treba imati sve jedinice pod kontrolom.

Vojna parada naziva “Snaga jedinstva”, stoga, nije ništa drugo nego pokazivanje mišića i poruka Aleksandra Vučića da pored policije sad kontroliše i vojsku, što je ujedno poruka i da se ljudi ne igraju svojim životima. Nije da mu je nešto stalo do njih, života, mislim. Stalo mu je da zaštiti svoj prije svega.

Vojska se tako vratila kući, ispod istih onih nadvožnjaka ispod kojih su jedrili ka Vukovaru. Komadanti su isti. Samo se čeka naredba i pitanje je hoće li među njima biti ljudi poput generala Vladimira Trifunovića, koji je odlučio da iz varaždinske kasarne majkama vrati živu djecu, zbog čega je osuđen i za izdaju u Srbiji.

A prije tog Varaždina general Trifunović bio je u Sloveniji, onda kad su Bahrudina Kaletovića, desetara JNA, pitali da šta se dešava, a on odgovorio: “Oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo”.

Odavno to više nije igra. Pitanje je samo koliko smo svi mi nakon svega još uvijek Ljudi, nosili puške ili ne.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

Pročitajte još: 

NEMA CENTRA, IMA KUĆE: Banjalučke prljave političke igre preko djece s poteškoćama u razvoju

DENIS ŠVRAKIĆ: Kako je „novi primitivizam“ pretvoren u nekrolog naše propasti

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————

—————————————————————————————————————————————————————————————————————–