ASIM MUJKIĆ: BiH iz tri dijela, ili metastaza nacionalizma

Kada je trojka prije nekih godinu dana, nakon pretumbacije u Domu naroda, odlučila da resetuje odnose političke moći na nivou BiH bio je to, barem iz moje perspektive, hrabar potez.

Ustvari, bio je to dugoočekivani pokušaj da se nakon nekoliko decenija mrcvarenja i valjanja u blatu nacionalizma i etnopolitike, sa svim opstrukcijama, blokadama, uvredama i neizbježnom korupcijom epskih razmjera, pokuša stvoriti drukčiji okvir za generiranje političke moći i samim tim drukčija politička agenda i atmosfera procesa političkog odlučivanja.

I zbilja, stvari su se prodrmale, čak dotle da smo dobili koherentnu opoziciju u RS, kritičke glasove unutar monolitnog HNS, a načas se probudila i „Europa“ iz udobnog sna o udovoljavanju silnicima i lokalnim kabadahijama. Ali, uzrok – u ovom slučaju promjena političke paradigme – godinu dana poslije, nije doveo do očekivanih posljedica.

Uzročno-posljedični niz u sferi društva i politike nipošto nije tako predvidiv kao u sferi prirode. Prema prirodnim zakonima, ako posudu s vodom stavimo na vatru, onda će voda neizbježno proključati. Prema zakonima društva i politike, posljedice mogu biti nešto sasvim suprotne od očekivanih. Drugim riječima, prema političkim i društvenim zakonima, voda bi se na vatri mogla zalediti.

I upravo se takva jedna anomalija nadvila nad BiH ovih dana. Nasuprot dvjema konsolidiranim trojkama (iz FBiH i RS) čije savezništvo počiva na nedavno potpisanoj proeuropskoj platformi, koja jedva da ima mlaku podršku Bruxellesa, sada stoji stari dvojac SNSD-HDZBiH koji uživa vatrenu podršku članice EU, Hrvatske (Srbija je, kao što znamo, do grla u vlastitim problemima, ali u podršku ovom dvojcu od strane Vučićevog režima ne treba sumnjati).

U strahu da bi se promjenom političke paradigme status quo mogao poremetiti, a s njime i pozicije monopola političke moći, ovaj period „međuvlašća“ otvorio je prostor za reakciju, za jednu združenu kontraofanzivu na platformi „federalizacije“ BiH, odnosno dovršenja teritorijalizacije po etničkom principu na osnovu koje bi Bosna i Hercegovina bila transformirana u federaciju tri etničke republike.

ASIM MUJKIĆ: Nadstrešnica – najskuplja riječ u Srbiji

Nakon „hladnog tuša“ koji je potencijalnim političkim partnerima priredio Čović sa „izbornim zakonom“, hrvatska EU parlamentarka Željana Zovko organizirala je konferenciju pod nazivom „Europski model federalizma kao odgovor na separatizam i unitarizam“ s ciljem, kako se navodi, „promišljanja rješenja za postizanje jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini“.

Nedugo poslije, na panelu „Dayton 30 Years Later“, hrvatski ministar inostranih dela Grlić Radmankao rješenje istaknuo je „europski model federalizma, koji isključuje i secesionizam i centralističku dominaciju“, a kao krunu „europskog modeliranja“ naveo je ‘“dvije škole pod jednim krovom“. Sa srpske strane, sjetimo se da je, pored sporadičnih dimnih bombi o referendumu, otcjepljenju, prisajedinjenju, konstanta Dodikove politike (koliko mogu upratiti još od 2006. godine) upravo troetnička federalna teritorijalna reorganizacija BiH, s tim, naravno, da se dejtonski omjer teritorijalne podjele 51:49 ne dira.

Šta bi, onda, značila, kako bi izgledala ta federalna, troentitetska BiH?

Stariji među nama će se sjetiti Owen-Stoltenbergovog plana iz 1993. godine za BiH kao Unije tri etničke republike i Distriktom Sarajevo, koja bi bila vrlo decentralizirana, a pojedinačno, republike imale bi pravo na referendum o otcjepljenju dvije godine nakon implementacije sporazuma o Uniji.

Tada su legitimni i legalni organi RBiH prijedlog odbili, dok ga je hrvatska strana prihvatila. Srpska strana je imala neke prigovore o teritorijama (a o čemu drugome bi?), dok smo, s bošnjačke strane, protivno danas prihvaćenim ideološkim „državotvornim istinama“, imali niz dvosmislenih izjava i poteza – od Bošnjačkog sabora na kojem je pušten „probni balon“ jedne nacionalne države – republike Bošnjaka, pa do napisanog nacrta za ustav te republike. Ali, da vidimo kako ta ideja izgleda danas i koji su argumenti na stolu.

Iz te perspektive gledano, faktičko stanje nam kazuje da je u BiH etno-teritorijalna homogenizacija već dovršena. Uostalom, o tome nam svjedoči i Popis stanovništva iz 2013. godine. Prema tom stanju, Srbi imaju apsolutnu većinu u Republici Srpskoj, Bošnjaci u „bošnjačkim kantonima“ FBiH, dok Hrvati imaju apsolutnu većinu u „hrvatskim kantonima“ FBiH. Ostaju još dva „mješovita kantona“, ali otom, potom.

Pitanje na osnovu toga glasi: zašto se ne bi mogle pokretnuti ustavne promjene koje bi ozakonile stvarno stanje i rekonstruirale Bosnu i Hercegovinu kao državu triju konstitutivnih naroda s trima nacionalno-teritorijalnim jedinicama? Bila bi to BiH koja bi bila i bošnjačka i srpska i hrvatska na jedan partikularan, etnoteritorijalan način, odnosno neka (kon)federacija etničkih republika.

Da li je to „europski“?

Nategnuto je u svakom slučaju, osobito na primjeru „dvije škole“, ali moglo bi se nazor uklopiti, pogotovo jer bi, unutar svake od njih, u situaciji jasne etničke većine, mogao biti ustanovljen „građanski poredak“ sa zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, kao i pravima manjina, dakako u saglasnosti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima.

Uostalom nije li to, smatraju federalisti, jedina izgledna prilika da se BiH konačno stabilizira i stekne dovoljno političkog subjektiviteta da nema više potrebu za intervencijama međunarodne zajednice? Međutim, sada federalisti zaboravljaju pouke o kauzalitetu u sferi politike i prirode, naime, i ovdje se voda na vatri može zalediti. Postoji nekoliko momenata koje bi mogle dovesti do neočekivanih posljedica.

Prvo, što se tiče prisustva i intervencije međunarodne zajednice. Sve prethodne, a posebno ova posljednja kriza pokazuju, upravo suprotno tvrdnjama federalista, da će potreba za stranim faktorom trajati upravo onoliko dugo dokle SNSD i HDZ i ostali istomišljenici imaju potrebu da se za svaki problem u političkom životu BiH obraćaju režimima u Beogradu i Zagrebu za podršku i pomoć. Federaliziranjem bi takav vid podrške prerastao u direktnu upravu nad „svojim dijelom“ BiH.

Dakle, upravo ono što SNSD i HDZ pripisuju „bošnjačkom“ ili „bosanskom“ faktoru, naime, da za svaku sitnicu vuku međunarodnu zajednicu za rukav da se umiješa, to upravo rade oni sa podrškom svojih „matica“.

Tako jednostavno izgleda matematika straha na ovim prostorima koja je patentirana devedesetih s ideologijom „matičnih država“ kojima se implicitno oduzima politički subjektivitet Srbima i Hrvatima u BiH i eksplicitno legitimira svako moguće miješanje matica u unutrašnje stvari BiH.

Matice to pojašnjavaju kao svoju „ustavnu obvezu“. Politika straha od bošnjačke dominacije proizvodi kontrareakciju u politici straha od srpsko-hrvatske nagodbe (1939., 1992-93., treba li nabrajati?). Namjesto „matice“, bošnjačko-bosanski faktor ima samo, mora se reći, blago nezainteresiranu međunarodnu zajednicu.

U takvoj konstelaciji političkih snaga u regionu samo mogu biti lažni suverenistički pozivi koji dolaze iz SNSD-a i HDZBiH-a protiv „kolonijalne uprave“ u BiH – čemu se pridružuju i neki iz Sarajeva s identičnim vokabularom. Zato je pokušaj trojke – i jedne i druge – da se izađe iz ovog začaranog kruga strahova koji generiraju najgore nacionalističke politike, bio važan, bez obzira na krajnji ishod.

ASIM MUJKIĆ: Nacionalni program raskorjenjivanja

Drugo, ovaj prijedlog ima jedan strašan i teško premostiv zadatak. Ako se zbilja prihvatimo „ozakonjenja stvarnog stanja“, morali bismo, za potrebe političkog legitimiteta, ući u proces njegovog nastajanja, a on sigurno ne bi mogao dovesti do njegovog ozakonjenja, jer je stvarno stanje proizvedeno ilegalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjem i genocidom, sistematskim ustavno-pravnim nasiljem koje se do današnjeg dana održava cijelom razgranatom mrežom diskriminacijskih praksi i širenjem međuetničke netrpeljivosti, o čemu svjedoče presude Europskog suda za ljudska prava.

Šta je, uostalom, sa stvarnim stanjem koje je trebalo da proizađe iz posljednje legitimne demokratske odluke građana ove zemlje – Referenduma o nezavisnosti BiH? Tu odluku, ako poštujemo demokratski legitimitet, može poništiti samo naredni referendum o uređenju zemlje, ali, da li federalisti smatraju novi referendum na državnom nivou realnom opcijom, s obzirom na promijenjeno „stanje na terenu“, ili očekuju novo nametanje omraženog međunarodnog faktora?

U produžetku da i ne govorimo o praktičnoj dimenziji povlačenja granica. Zašto bi, po kojoj logici, jednom kada izađemo iz dejtonskih okvira, a stvaranje federalne države etničkih republika to jeste, dejtonski omjer teritorijalne redistribucije izražen kao 51:49 ostao na snazi?

Dalje, zašto bi jedan entitet imao neki teritorijalni kontinuitet, a druga dva ne? Etnofederalizmom se, suprotno ideji federalista, konflikt ne bi smirio, već naprotiv, stalno bi se iznova vraćao. Tek takva BiH bila bi nemoguća država.

S idejom etnofederalizma nacionalistička destrukcija ove zemlje ulazi u svoju metastazu. Već tri desetljeća traje ta ideološka matrica nacionalne emancipacije koja se stalno sapliće o zavnobihovsko određenje i jednu veliku životnu istinu koju svaki građanin ove zemlje zna duboko u sebi. A ta istina glasi: nema emancipacije jednog bez emancipacije onog drugog, odnosno trećeg, dakle, bez zajedništva.

——————————————————————————————————————————————————————————————————————–

Pročitajte još: 

VALTER OTKRIVA: Benjamina Karić tajno koristi usluge gradskog pravobranioca iako više nije gradonačelnica

TAJNA ULICE DEREBENT: Porodica Borić zbog prevare i prenamjene statusa stana u kojem žive od 1946. tužila Općinu i majku Slavena Kovačevića

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

——————————————————————————————————————————————————————————————————————-

PODRŽITE NAS – jer mi istražujemo za vas!