Pobjednik predsjedničkih izbora u Hrvatskoj je bio poznat i prije prvog kruga glasanja, s obzirom na to da su sve ankete Zorana Milanovića stavljale daleko ispred svih izazivača. Rezultati prvog kruga, održanog 29. decembra 2024., iznenadili su utoliko što se Milanovićeva popularnost pokazala još većom nego što je bila u anketama. Aktualni predsjednik Republike Hrvatske je dobio 49,09 posto glasova (oko 800 hiljada), te je malo falilo da drugi krug uopće ne bude potreban.
Rezultat drugog kruga, održanog 12. januara 2025., pokazao je da je 58-godišnji Milanović s 74,68 posto glasova (za njega je glasalo više od milion i 120 hiljada građana RH, više nego prije 5 godina) do nogu potukao protukandidata Dragana Primorca, koji je dobio ponižavajućih 25,32 posto.
59-godišnji Primorac je bio formalno neovisni kandidat kojeg podržavaju vladajući HDZ i niz manjih stranaka, te se propisno osramotio, dobivši u prvom krugu tek 19,35 posto glasova (oko 315 hiljada), da bi u drugom krugu dobio tek 65 hiljada više glasova.
Taj rezultat je dokazao na ono što su skoro svi u hrvatskoj javnosti upozoravali od početka, a to je da je Primorac slab kandidat koji nema šanse pobijediti popularnog Milanovića. To je očito mislio i sam HDZ, iz čije se vrhuške nitko nije usudio izaći Milanoviću na megdan, pa im je jedina opcija ostao Primorac, koji je 2009. izbačen iz stranke zato što se mimo stranačke odluke – kandidirao za predsjednika RH. I tada je spektakularno izgubio, dobivši samo 5,9 posto glasova u prvom krugu.
HDZ premijera Andreja Plenkovića tako je za predsjedničkog kandidata podržao čovjeka koje su prethodno izbacili iz stranke i koji je već ponižen na izborima za predsjednika, a najveći mu je politički domet bila pozicija ministra obrazovanja i znanosti u dvije vlade Ive Sanadera. Istog onog Sanadera koji trenutno sjedni u zatvoru služeći kaznu zbog pljačke države.
PREDMET ISMIJAVANJA
Sve to je Primorcu na startu kampanje bilo značajan teret, a onda je on progovorio i otklonio svaku sumnju da ima format za predsjednika države. Primorac je sipao floskule, iz njega su izlazile bujice neuvjerljive samohvale, uveličavao je svoja karijerna postignuća, bez dokaza optuživao Milanovića da mu kampanju plaćaju Rusi i mjesecima nije uspio ispravno reći naziv države čiji predsjednik želi biti. Ako se njega pita, on bi bio “presjednik Hrvaske”, a ne “predsjednik Hrvatske”. Nije dugo trebalo da Primorac postane predmet ismijavanja, da mu se prišije i nadimak “Norman Bates” po glavnom liku iz Hitchcockova “Psiha” i da zapravo kroz cijelu kampanju samo gubi podršku.
Po objavi rezultata drugog kruga Primorac je održao sramotan govor u kojem je opet nastavio sa samohvalom (Milanović ga je savršeno opisao kao “japajakalo”), kao da nije upravo spektakularno poražen na izborima. Pobjedniku nije čestitao.

To ne čudi, jer se Primorac cijelo vrijeme, blago rečeno, ponašao bizarno, kao da obitava u paralelnom svijetu u kojemu o njemu vlada beskrajno bolje mišljenje nego što je u stvarnosti.
Nije se ni snašao kada su novinari otkrili tri nove afere u koje je bio upetljan. Prva se odnosila na njegov status branitelja, čime se neumjereno hvalio u javnosti. Ispalo je da je zbrisao iz Splita u ljeto 1991., a da je prethodno kao dio paravojne jedinice nezakonito upadao i pretresao stanove splitskih Srba. Također se otkrilo da se na sumnjiv način domogao stana u Splitu, kao i da je kao ministar usmeno dogovorio luksuznu renovaciju svojeg kabineta, uključujući i teretanu, ali je kasnije to firmi Svetice-Centar odbio platiti. Oni su pak tužili Ministarstvo obrazovanja i nakon 13 godina dobili na sudu, pa im je baš početkom ove godine država morala isplatiti 3 miliona eura odštete.
U dvije debate ga je Milanović verbalno šamarao u svom stilu, dok je Primorac samo još više izazivao antipatije građana RH. Na kraju za njega nisu glasali ni svi standardni glasači HDZ-a.
U drugom krugu se još otkrilo i da se u svojoj službenoj biografiji predstavlja kao redoviti profesor na američkom sveučilištu Penn State, a istina je da je gost predavač. Sve u svemu, ovaj ambiciozni liječnik i vlasnik privatne klinik Sveta Katarina – koji se voli hvaliti fotografijama s poznatim svjetskim političarima, pa je tako izrezao i grupnu fotografiju na kojoj je bio s tadašnjim američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom da izgleda kako su samo njih dvojica na njoj – pokazao se potpunim promašajem. Hrvate je toliko iritirao svojim ponašanjem da su mnogi počeli govoriti kako će glasati za Milanovića, iako nisu imali namjeru, jer žele da Primorac u drugom krugu bude potučen do nogu. I tako je i bilo.
PLENKOVIĆEV DOPRINOS MILANOVIĆEVOJ POBJEDI
Osim što je Milanoviću Primorac pomagao u kampanji, još više mu je pomogao premijer Plenković. Međusobna netrpeljivost ove dvojice bivših kolega iz Ministarstva vanjskih poslova je u Hrvatskoj općepoznata stvar, a hrvatski glasači su kroz godine pokazali da ne vole kada su predsjednik i premijer iz iste stranke.
Kako bi se to reklo u Hrvatskoj, ne vole da su im sva jaja u istoj košari, a i Plenković je – unatoč pobjedi HDZ-a na parlamentarnim izborima u aprilu prošle godine – postao vrlo nepopularan, između ostaloga i jer u Hrvatskoj divlja inflacija, usred koje je Plenković sebi i ostalim članovima vlade povisio plaću za čak 2000 eura. Nije čudo što on i njegovi ministri na svojoj koži ne osjete rast troškova života, pa ministar financija može izvaliti kako u Hrvatskoj nema beskućnika i siromašnih, jer ih on ne vidi, dok ministar gospodarstva onima koji više ne mogu kupiti skupi kruh savjetuje da ga zamijese i ispeku doma.

Sve to je od početka bila golema Milanovićeva prednost, koju je podebljao time što je obećao da hrvatske vojnike neće slati u Ukrajinu, na što bi Plenković, da komandira vojskom, sigurno pristao. Prema hrvatskom Ustavu, mnogo veći izvršnu moć ima predsjednik Vlade, ali kontrolu nad vojskom ima predsjednik Republike, dok su vanjsku politiku dužni sukreirati. Nadalje, glas za Milanovića se počeo gledati kao način da se pljune na Plenkovića i njegovu vladu, te se baš to i dogodilo.
Plenković je nakon objave rezultata drugog kruga nastavio sipati žuč na Milanovićev račun, odbijajući ruku pomirenja koju mu je novi-stari predsjednik ponudio. Čini se da se sukob predsjednika Vlade i predsjednika Republike nastavlja, s time da je Plenković sada definitivno u defanzivi.
Što se tiče toga kako je Milanović uspio zadobiti toliku podršku glasača u Hrvatskoj, pronicljivu analizu ponudio je zadarski sveučilišni profesor filozofije Marko Vučetić u intervjuu za Novosti.
“Milanović ima odjek zakašnjelog Tuđmana. Što je Tuđman govorio, dijelom se oživotvorilo u Milanoviću. Pomirio je ustaštvo i partizanstvo na način da nije dao prednost ustaštvu kao što je to učinio Tuđman u svojoj šutnji. Realizirao je Tuđmanov projekt i time postao veći HDZ-ovac od Plenkovića. Dobio je HDZ-ovo biračko tijelo koje je za HDZ i Tuđmana, a protiv Plenkovića. Smatram da Milanović radi smišljene varke”, rekao je Vučetić.
“Smatram da je Milanović uspio demonstrirati još jedan sasvim neočekivani projekt – suverenizam s ljevice. Vrijednosti solidarnosti i ljevice koje potiču još iz jugoslavenskog sustava, a danas se potenciraju kao kršćanske, kao dostupnost zdravstvene zaštite i kvalitetnih škola, Milanović je pročistio kroz svoj organski sustav i unio u njega hrvatski suverenizam, koji neuki desničari bez kritičke svijesti prisvajaju sebi, kao desničarsku, konzervativnu tekovinu, a ona u slučaju Milanovića dolazi ipak s ljevice”, pojasnio je Vučetić.
MILANOVIĆ I DODIK
Nastavlja se i Milanovićev tuđmanistički odnos prema Bosni i Hercegovini. Milanović je branio svoju bliskost s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, koji je pak pozvao hrvatske Srbe da glasaju za njegovog jarana Zorana, te mu i među prvima čestitao na pobjedi. Centralno pitanje u vezi BiH je iz Milanovićeve perspektive problematika izbornog zakona, te je i u govoru nakon pobjede naglasio kako se time namjerava i dalje baviti.

U intervjuima pred drugi krug glasanja je oštro kritizirao Željka Komšića i, još više, Bakira Izetbegovića, rekavši za potonjeg da stalno laže. Ruku na srce, nije bio prvi koji je to rekao za Izetbegovića juniora.
Stoga treba očekivati još verbalnih eskapada Zorana Milanovića u vezi BiH u sljedećih pet godina. Doduše, tako on više otežava nego olakšava da se riješi stvarni problem izbornog zakona, koji u sadašnjoj verziji omogućava najbrojnijim Bošnjacima izbor dva od tri člana Predsjedništva BiH, ali Milanović je uvijek imao politički stil slona u staklarni.
Što će Milanović postići u svom drugom predsjedničkom mandatu ostaje otvoreno pitanje, ali definitivno možemo računati na novi niz naizmjenično duhovitih, neprimjerenih i uvredljivih izjava u vezi svega i svakoga. Uostalom, Milanović je poznat po svom dugom jeziku, ali ne i po velikoj sposobnosti ostvarivanja konkretnih političkih ciljeva, osim kada je riječ o vlastitoj karijeri. Stoga bi Milanovića u BiH najpametnije bilo tretirati u skladu s onom narodnom poslovicom – “pas koji laje, ne grize”.
———————————————————————————————————————————————————————————————————————
Čitajte još:
NAKON ISTRESENE ŽUČI I JEDNE KONTROVERNE IZJAVE: Šta je nama sevdalinka?
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
Preuzimanje tekstova Valtera je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora te postavljanje linka ka izvornom tekstu na http://www.valterportal.ba
——————————————————————————————————————————————————————————————————————–
CERTIFIKAT JOURNALISM TRUST INITIATIVE
Valterportal je nosilac certifikata Inicijative novinarskog povjerenja (Journalism Trust Initiative/JTI), koja definira poštivanje i primjenu etičkih standarda i međunarodnih standarda pouzdanosti. JTI je mehanizam pouzdanosti zasnovan na ISO standardu koji je na inicijativu Reportera bez granica (RSF) razvio panel od 130 međunarodnih stručnjaka pod okriljem Evropskog odbora za standardizaciju (CEN). Nezavisna revizorska kuća Deloitte je certificirala Valterportal prema programu JTI i CWA 17493:2019.