SRĐAN BLAGOVČANIN: Uspostavljanje vladavine prava kao operacija bez anestezije

Moglo bi se sa dosta argumenata ustvrditi da su pitanja vladavine prava i reforme pravosuđa u bh.javnosti “ne-tema”, do zla boga neatraktivna i neklikabilna. Nešto poput astrofizike – sve dok nikakav asteroid se ne približava planeti Zemlji enormnom brzinom, pitanjima svemira bave se uglavnom astrofizičari.

Kad sporadično i dospiju u žižu javnosti, pitanja koja se tiču vladavine prava i pravosuđa, kao posljedica nekih obično tragičnih događaja ili sve kreativnijih i sve nekažnjivijih korupcijskih afera, interesovanje uglavnom splasne nakon dan ili dva, uz zaključke mahom sačinjene od opštih mjesta.

Istovremeno, obrnuto proporcionalno njenoj medijskoj neatraktivnosti, ispod površine, tamo gdje se odvijaju stvarne “igre moći”, to su zapravo centralna teme ili pitanja svih pitanja upravo za one najmoćnije. Opsesivno posvećena fortifikaciji vlastite moći vladajuća kasta zapravo najveći dio svog vremena i energije troši upravo djelujući suprotno logici vladavine prava i svim silama se zalažući da vladavina prava ne bi zaživjela. Moglo bi se i ustvrditi da je domaća (pseudo) politička elita ovaploćenje vladavine neprava. Odnosno da je ona kao takva suštinska negacija vladavine prava, jer vrlo jednostavno – da vladavine prava ima, nje ne bi bilo.

Onda i nije nikakvo iznenađenje što svi relevantni pokazatelji neumoljivo i uporno, decenijama konstatuju poražavajuće dijagnoze: institucionalnu zarobljenost pravosuđa, simbiozu organizovanog kriminala sa agencijama za provođenje zakona, sveprisutnost najrazarućih oblika sistemske i političke korupcije i tako redom. Napretka, dakako, godinama nema, ali je jasno vidljiv trend da se stanje pogoršava.

ASIM MUJKIĆ: Dodikov Kec iz rukava

Ne treba biti puno pametan da bi se zaključilo zašto je tomu tako. Uspostavljanje vladavine prava znači dokidanje vladavine ljudi, a konačni cilj reforme pravosuđa je uspostavljanje njegove nezavisnosti. Upravo dakle dokidanje vladavine ljudi, onih istih od kojih je pravosuđe zavisno, njima nikako nije nitimože biti po volji. To je ona ista volja – politička, koje uporno nema pa nema.

Nije to nikakva specifičnost BiH, nigdje se takvi duboko društveno transformativni procesi kakviuspostavljanje vladavine prava i reformisanje pravosuđa bez sumnje jesu, nisu dešavali uz oduševljenje onih koji su u poziciji zakonima nesputane moći. Naprotiv, ljudi koji vladaju, nikada i nigdje se uz konfete ne odriču neograničene moći, uglavnom na to prinudom bivaju privoljeni da im moć bude ograničena zakonom i da se zakoni odnose pored ostalih i na njih.

Uspostavljanje vladavine prava i reformisanje pravosuđa su u BiH, kao uostalom i sve druge reforme, bili inicirani spolja. U prvoj fazi nametanjem zakona i institucija, što je naknadno zamjenjivano konvecionalnim EU instrumentima temeljenim na uslovljavanju (conditionality) i tehničkoj pomoći (technical assistance). Svi se (ne)rado sjećamo Strukturalnog dijaloga o pravosuđu, Pribeovog izvještaja..

Dometi ovih reformi nakon trideset godina sasvim sigurno ni izbliza ne dosežu postavljene ciljeve njihovih kreatora i inicijatora. Ali su sasvim u skladu sa interesima vladajuće kaste u zemlji.

Nije da nisu investirane i ogromna sredstva ali i vrijeme. Lokalne elite su se ponašale prema onoj avganistanskoj poslovici koja kaže, “vi imate satove, ali mi imamo vrijeme.” EU je mjerila rokove, postavljala prioritete i pravila akcione planove. Domaći su mjerili nešto drugo – koliko dugo mogu odlagati ono što im ne odgovara.

I upravo je na tom fonu bila taktika domaćih političkih elita – deklaratvino prihvatanje reformi, ponekad (mada ne često) čak i usvajanje zakona i/ili strategija (BiH je jedina koja još uvijek nije otpočela proces implementacije reformske agende, dok se već godinama  bori sa usvajanjem strategije reforme sektora pravde i Zakona o sudu i Zakona o VSTV), ali implementacija, najblaže rečeno –selektivna. A znamo svi da selektivna pravda i nije neka pravda.

Sva ograničenja konvencionalnih EU alata vidljiva su i iz nalaza izvještaja Evropskog revizorskog suda iz 2022. godine, u kojim je konstatovano da je EU između 2014. i 2020. u vladavinu prava na Zapadnom Balkanu uložila oko 700 miliona eura, ali da su temeljni problemi ostali neriješeni. 

Tehnički aspekti reformi su se nekako i mogli proizvesti: obuke, procedure, strategije. Ali uticaj na suštinsku vladavinu prava i nezavisnost pravosuđa ostao je, blago rečeno, gotovo minimalan. Tehnička pomoć može pomoći instituciji da bolje radi ono što radi. Mnogo je teže tehničkom pomoći natjerati instituciju da počne raditi ono što političkoj moći ne odgovara.

U toj konstelaciji odnosa između evropskih zahtjeva i novca i domaćih reformskih igrokaza u režiji lokalnih kabadahija – i nosioci pravosudnih funkcija su se opredijelili za pragamtičan pristup: pod krinkom deklarativnog zagovaranja nezavisnosti zapravo su se primarno borili za neodgovornost, odnosno, protiv bilo kakvog kritičkog propitivanja vlastitog rada. Nezavisnost je shvaćena kao neodgovornost. 

Cijeli kunst je u tome da uspostavljanje vladavine prava ne znači samo pisanje zakona i strategija, obuke i digitalizaciju, već temeljitu promjenu pravila igre u društvu. Jednostavno rečeno – nema nedodirljivih. To se samo po sebi ne može odvijati u laboratorijskim uslovima, naprotiv to je operacija na živom društvenu tkivu. Bez anestezije.

Za one koji su decenijama bili dobitnici u tranzicionom kazinu, stvarna vladavina prava ne izgleda kao reforma nego kao prijetnja zatvaranjem kazina. Jer oni nisu samo igrali za stolom – oni su određivali pravila igre, birali krupijee, dijelili žetone i povremeno mijenjali pravila kada bi rezultat počeo da im ne odgovara. U takvom sistemu moć nije bila samo u rukama igrača; bila je ugrađena u pravila igre.

Zato je razumljivo zašto reforma izaziva toliku nervozu. Ako se uvedu pravila koja važe za sve, uključujući i one koji su ih decenijama pisali, onda se odjednom može dogoditi nezamislivo: da najmoćniji igrači izgube partiju. A ulog nije mali. Onaj ko je navikao da iz kazina izlazi sa svim žetonima, može u novoj igri ostati bez njih –i bez kazina, i bez slobode.

TANJA TOPIĆ: 140 miliona razloga za predizbornu glumu

Zato se u jednom trenutku više ne igra za dobitak, nego za opstanak. I tada se ne mijenja strategija igre. Tada se prevrće sto.

Upravo bi tako izgledala stvarna reforma vladavine prava u BiH.

E sad u takvom ekvilibrijumu, u kojem vladajuće kabadahije u najboljem slučaju fingiraju reforme, nosioci najviših pravosudnih funkcija uglavnom prodaju bubrege pod bijele bubrege pod krinkom zahtjeva za nezavisnost, tražeći samo vlastitu neodgovornost. EUrokratski pristup bio je i ostao primarno fokusiran na prioritiziranje stabilnosti, jer istinsko uspostavljanje vladavine prava znači i potencijalno mogućnost destabilizacije što opet onda zahtjeva puno više posla ne samo za EUrokrate, već i šefove im u evropskim prijestonicama.

Anticipirajući želje i htijenja vlastitih šefova, EUrokrate to naravno jako dobro hendlaju pretvarjući se da napredak ide polakao ali sigurno, i da samo što nije. I tako trideset godina..A nakon trideset godina valjda smo naučili da ovakav pristup nužno nije i najefikasniji, što će reći da ga je potrebno mijenjati, jer, kako reče Ajnštajn, raditi iste stvari a očekivati drugačiji ishod i nije nužno najpametnija stvar.

Jer sve očiglednije postaje je da je BiH iz faze fingiranja reformi, odnosno taktike “usvoji zakon ali ga implementiraj kako ti odgovara,” prešla u fazu otvorenog suprotstavljanja reformama pravosuđa i uspostave vladavine prava. Strategija reforme pravde već godinama nije usvojena, Zakoni o sudu i Zakoni o VSTV isto tako. Dakle, nakon godina fingiranja ušli smo u fazu otvorenog suprotstavljanja bilo kakvim inicijativama usmjerenim ka reformama koje vode uspostavi vladavine prava.

E pa u skladu sa analagijom sa početka teksta, čini se da se više asteroida istovremeno ubrzano približava.